Blizak kontakt s gledalištem

Izvedba Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, u produkciji HNK-a u Mostaru i režiji Ivana Lea Leme, dogodila se na gostovanju točno četiri godine od premijere u šibenskom HNK-u, na daskama rodnoga grada njezina autora. Predstava je odigrana u okviru obilježavanja 85. obljetnice rođenja Ive Brešana i 50. obljetnice od praizvedbe kultne hrvatske drame. Njome je završilo obilježavanje otvaranja Brešanove sobe u foajeu HNK-a u Šibeniku.

Predstava je odigrana u okviru obilježavanja 85. obljetnice rođenja Ive Brešana i 50. obljetnice od praizvedbe drame / Snimio MATE ZEMLJIĆ

U predstavi glume Slaven Knezović, Robert Pehar, Ivan Skoko, Angela Bulum, Sanda Krgo Soldo, Miro Barnjak, Jelena Kordić Kuret, Bojan Beribaka, Nikolina Marić, Mario Bošnjak i Zorislav Galić te članice KUD-a Sveti Ante iz Cima – Danica Džidić, Stana Šuman i Sofija Vrljić. Energično i srčano uživljeni u uloge, vjerno su prenijeli emocije likova koje utjelovljuju.

Iako je veliki Brešanov tekst već nekoliko puta u različitim redateljskim postavama došao na kazališne daske, redatelj Lemo nije svojom zamisli slijedio ni jednu od poznatih scenskih realizacija već je, iskoristivši njezine bezbrojne interpretativne mogućnosti, uspio pronaći vlastitu i originalnu scensku koncepciju.

„Groteskna tragedija“, kako je određuje autor, travestija je Shakespeareova Hamleta, obogaćena mnogim primislima na naše poslijeratne prilike. Umjesto Shakespeareovih stihova i jampskog pentametra scenom se ori deseterac, ojkanje i politička frazeologija. Glumci predočuju autentičan govor Dalmatinske zagore koji donosi Brešan, bogatstvo narodnog govora sa svim njegovim grubostima, nečistoćama, psovkama i pučkim idiomima, uz obilje pjesme i plesa.

Uvodna scena prikazuje opetovane radnje, u ritmu glazbe, naglašavajući glavne osobine svakog lika posebno te njegovu ulogu u Hamletu. Postupno im i život kreće putem koji je zacrtao Shakespeare. Dominantan lik postaje Učitelj, koji početni otpor prema zadanom zadatku – preradbi Hamleta – pretvara u strasnu osvetu, naizgled podilazeći njihovim „domišljatostima“, ali okrećući ga u postupno razotkrivanje svih lica, kako sam kaže: „S glupošću treba živjeti u dobrom sustanarstvu.“ Na kraju i sam se uklopi u dominantan mentalitet te moli Jocu za oprost kad ga on zamoli za podršku pri otkrivanju istine o njegovu ocu. Ta scena nabijena je emocijama i gledatelje je potaknula da prožive taj trenutak cijelim bićem te puste suzu zbog nepravde.

Kostimografkinja Mirjana Zagorec i scenografkinja Vesna Režić te koreograf Leo Mujić prikazuju ključne elemente seoskog života – kostimi vjerno dočaravaju tadašnju „modu“ seljaka, kolo je dominantan ples, a krčma je najposjećenije mjesto.

Efektna scenografija ne ilustrira doslovce vrijeme u kojem se radnja zbiva nego na njega asocira, sugerirajući veliku krčmu na otvorenom. Svaki je pokret pomno režiran, točnije koreografiran pa se gotovo može reći da se radi o „plesu scenografije“. Pomicanjem bačvi oblikuje se prostor, koji je ujedno i groteskni vlaški parlament i pozornica.

Posebno su sugestivni kostimi glumaca koji utjelovljuju Shakespeareove likove i izvrsno ističu njihove prioritete. Kralj i kraljica ogrnuti su ovčjom kožom, tikvicama su im naglašeni atributi, a na glavi im je kruna načinjena od pribora za jelo.

Blizak kontakt s gledalištem glumci uspostavljaju pogledom i tijelom, u više navrata, usmjerenim prema publici prešutno tražeći misaonu angažiranost gledatelja, dajući do znanja da smo i mi dio Mrduše. U Brešana politika nije stajalište nego objekt promatranja: „Politička situacija je pano na kojem se ispisuju vječna ljudska pitanja.“ U predstavi je vidljiva ta karakteristika političkog kazališta, tj. konkretizacija situacije u kojoj se gledatelj suočava s istinom koja ga se neposredno tiče.

Završetak predstave ima duboku simboliku u prividnoj igri svjetla i tame. Naime, domicilno stanovništvo Mrduše Donje ne želi prihvatiti prosvjetljenje otvaranjem novih svjetonazora i transformaciju u nešto moderno i današnjem društvu prihvatljivo. Paljenje svjetla u gledalištu, prije završetka predstave, predočuje novitet u njihovim životima, a njihove riječi „Tko je ugasio svjetlo“ uz pogled usmjeren prema gledateljima, sugeriraju nam da nisu spremni prihvatiti nešto novo. Zazivajući „Upalite svjetlo“ žele ostati u trenutku svoga življenja, uzaludni su pokušaji da se prodre do njihovih „idealnih“ života. Trenutak suočavanja s istinom prerasta u trenutak suočavanja s društvenom stvarnošću.

Složila bih se s dramaturgom Draganom Komadinom, koji tvrdi da mostarska Mrduša zaziva prekid Bukarina kola i izlazak iz njegova strujnog kruga: „Pokažimo Bukarama da nemaju neograničenu moć nad nama. To je čak prilika i za njih da se suoče sa sobom i počnu sumnjati u vlastitu misiju, figuru apsolutističke vlasti koju utjelovljuju.“